Site Overlay

Lep nostalgican tekst o somunima

Lep nostalgican tekst o somunima 

Miris koji se svakog ramazanskog dana siri bosanskim carsijama, bez izuzetka, od ranih poslijepodnevnih sati, jedino je sto je ostalo od tih vremena. Prepoznatljivi “somun” ili “samun” (kako se kaze u Visokom, koje je tek 30 kilometara od glavnog grada), “lepine” ili “lepinje”, kako male, okrugle hljebove zovu u provinciji, ili pak “pitice”, kako ih zovu u Travniku. Duz ulica stoje prodavci koji prolaznicima dovikuju “Vruci somuni!” i iz kutija, ispod orosenog papira ili komada najlona vade somune. A oni aromom golicaju nozdrve i na usta nagone pljuvacku. 

Hladna voda i vrela pec 
Kao niti u jednom drugom slucaju, za somun je vazno ko ga pravi. Pekara moze biti vise, ali se po somun za ramazansku “mahsuziju” ide u jednu, najvise dvije, u gradu. Kifle se mogu kupiti bilo gdje, somun samo kod majstora. Onog kod kojeg je, ako je moguce, “kupovao i moj otac…”. A pravio njegov. Prica o tom, naizgled siromasnom i sirotinjskom proizvodu pak nema mnogo veze s Bosnom. Prvi puta se pominje u zapisima iz Timurlenkovog pohoda na Indiju. Kada je krenuo u to osvajanje, trazio je nacina da s vojskom prezivi u planinskim vijencima na indijskoj granici. Neki je pekar tada ispekao 40 tankih hljebova (koji time sto su tanki i oblikom lice na ono sto mi danas zovemo somunima) i “svi zajedno su bili teski osam kilograma”. Vecina pekara s kojima su Dani razgovarali drzi da su ga u Bosnu donijeli Turci, a jedan od njih tvrdi i to da su prvi napravljeni u Travniku, za bosanske valije. 

Kako je stigao do Bosne, mozda i nije vazno. Vazno je da je ostao. I to samo kod nas. Ovakav kakav je u BiH, ne postoji nigdje drugdje, reci ce svi koji ga prave. A tajna njegovog okusa… e, to naprosto ne postoji. “Nema nista prostije od somuna”, kaze jedan od najuglednijih sarajevskih pekara Mehmed Poricanin. Brasno, voda i so, malo vise nego sto je uobicajeno. I vatra. Sto hladnija voda i sto vrelija pec, kazat ce on. No, ne svaka pec, nego pec na drva iz koje izlaze mirisni, malcice ogorjeli i kao zar vreli somuni. Svi ce se pekari sloziti samo u jednom: da “struja ubija okus somuna”. Tijesto od kojeg se oni mijese je mekse od tijesta za ostala peciva, i tako se stavlja u pec. Obicno se pece izmedju 45 sekundi i jedne minute. Kada se na dugoj drvenoj lopati, pocrnjeloj od vatre, izvadi iz peci, iz njegovog kupastog vrha izbija stubac vrele pare. Ramazanski somuni se od “neramazanskih” razlikuju samo po jednom: sjemenu curakota kojim majstori posipaju one prve. Niko od njih nije u stanju objasniti zasto, znaju toliko da ga kupuju “iz Turske” i da taj zacin koriste samo tokom devetog mjeseca u muslimanskom kalendaru. I to je mozda jedina tajna: pomama za somunima traje samo tokom ramazana, a razlog je, valjda, opce uvjerenje da su tada ukusniji nego inace. Ali, i tada su dobri samo kad su vruci. Pokusavajuci da docara okus vruceg somuna, Poricanin kaze: “Znate sta… vruc somun je vruc somun!” 

Je li somun, samun, pitica ili lepinja, nebitno je, no u Sarajevu se vjeruje kako se i prvi, i drugi, treci i cetvrti najbolje prave izmedju Bistrika, Bascarsije i Kovaca. Na Bistrik se po somune ide “kod Aise”, a na Bascarsiji “u Patke” ili u “Imaret”. Sama rijec imaret je turska i podrazumijeva vakufsku kuhinju, u kojoj se sprema hrana za siromasne putnike, softe (djake medrese) i sluzbenike vakufa. Dao ju je izgraditi Gazi Husrev-beg jos 1531. i to kao dio svog vakufa, skupa sa musafirhanom. O tome u dvobroju 2. i 3. Novog Behara, 1930. pise Hamdija Kresevljakovic: “…Odredio je (Gazi Hurev-beg, op.a.) da se u imaretu ima svako jutro i svaku vecer kuhati corba. (….) Za cijeli ramazan ima se praviti pilav od tri kile pirinca i corba od psenice, a uz Bajram kao i uoci petka ima se praviti pilav i zerde. Svaki dan ima se mijesiti kruh od 96 oka cistog brasna, svaki kruh ima vagati po 100 drama.” Do Drugog svjetskog rata se “okolni dio carsije nazivao Predimaret”, a jos i danas ipak poznata pekara je sve sto je ostalo od te orijentalne humanitarne ustanove. 

Cekajuci somun 
Pekara “kod Aise” je u legendu usla krajem sedamdesetih, kada su, bar tako se prepricava, sirotinjska djeca kupovala somune i preprodavala ih po Bistriku, po malo visoj cijeni. Vjernici bi od njih kupovali somune, cak i ako su znali da su skuplji, htijuci da prema sirotinji, kako vjera nalaze, budu pazljivi narocito tokom ramazana. Tu je nekako medju sarajevske mitove usao i izvjesni “narodni milicioner”, sa nadimkom Tacka. Nadimak je dobio zato sto bi svoje rasprave sa djecom zavrsavao recenicom: “Ajd’ sad, nema sverca somuna, i tacka!” Uslijedio bi po svim “dobrim milicionerskim obicajima” i samar “od kojeg sve zaboli”, kako kaze jedan od prezivjelih svjedoka tih vremena. Medju poznatijim kupcima “kod Aise”, priznaje i vlasnica pekare Aisa Dobraca, jesu guverner Kantona Sarajevo Mustafa Mujezinovic i kopredsjedavajuci Vijeca ministara Haris Silajdzic. U pekari u ulici Patke, “kod Mehe”, somune kupuje bosnjacki clan Predsjednistva Alija Izetbegovic. Naravno, ne dolazi licno, nego, po rijecima vlasnika pekare, obicno “posalje momka”, koji ne mora cekati u dugom redu. 

A redovi se pocinju formirati vec iza podne-namaza, da bi izmedju ikindije i aksama kupci bez prestanka poceli dolaziti po svoje “hise”. I ima svih: od cuvara sa obliznjeg parkinga, penzionera, domacica, ucenika, do onih koji dolaze pjesice ili pred pekarama parkiraju skupe aute. I kao rijetko gdje i rijetko kad drugo, imaju nesto zajednicko: cekaju somun. Pekari, koji u velikom broju slucajeva znaju dobar dio svojih musterija, listom kazu da se zadrzao i jedan od prijeratnih sarajevskih obicaja. U redovima za somun, medju Bosnjacima – vjernicima, kao i atestima, cekaju i ovdasnji pravoslavci i katolici. I vlasnici ih uglavnom znaju sve, jer se kao po kljucu obicno radi o ljudima iz komsiluka ili poznanicima. No, budu tu i stanovnici sa periferije ili udaljenijih dijelova grada (provjereno) kao sto su Ilidza ili Alipasino Polje. 

Jos mnogo se moze reci o somunima: kako skoro isceznu s krajem mubarek-mjeseca (osim uz cevape), kako im proizvodnja i prodaja vrtoglavo porastu u vrijeme ramazana, kako se prepoznatljive sare prave zicama zavijenim u bijelo i cisto platno, kako somune ne moze ni praviti bas svaki pekar, nego “treba posebno zanat izucavati”… Ali dok god ih iz uzarene peci budu vadili sarajevski pekari, i dok god budu sirili svoj miris bosanskim carsijama, ostat ce bez odgovora samo jedno pitanje: Kako to da je bas taj, najjednostavniji moguci pekarski proizvod postao tako vazan, tako neodvojiv od ramazana? U toj mjeri da bi i sam post bio drugaciji kad ne bi iftarili bas somun. Vruc. 

Sarajevo Old Town, Baščaršija, is the heart of Bosnia and Herzegovina's capital. Here are 42 photos to inspire your, plus my top photo spots in Sarajevo.

izvor “Dani”

izvor net

Leave a Reply

%d bloggers like this: